Borisav Bora Blagojević uručuje nagradu Ljubodragu Obradoviću
Ljubodrag Obradović govori pesmu
JASNOĆA
Pokošenim livadama šetam i sam pokošen životom.
Vetar sam, zdrobljen kosturima drveća.
Mrav sam, a splav me nosi, tuđom rukom vođen,
u carstva nepoznatih strahota.
Lud sam skoro i sit događaja lažnih, u svetu lažnom,
gde podlaci ližu čizme podlacima i dobro prolaze.
Gde poštene kičme i kad iskrivljene mole,
šut u zadnjicu dobiju i ništa više.
Sit sam života, a seno tako zanosno miriše
i pitanja nova nameće.
Smisao? Da li ga ima? Život ima draži? Ciljevi postoje?
Nadaj se, nadaj, poštena dušo.
I dođi, pohvali se, kad budeš čuo,
da tvoja sorta i tvoje bratstvo, nasmejani šetaju.
Idem. Miriše seno. Ratovi, svađe, čemu?
Zbog dosade silnih, valjda.
Idem. Pauk groznu mrežu plete, a želja raste, stanje da promenim.
Život ima draži! Ciljevi postoje! Nadaj se, nadaj, poštenjače moj.
Idem. Sad mi je sve jasno; i da mrtvi vide i da živi slepoću priželjkuju.
Idem. I jasnoća je slučajnost. Da nisam u zadnji čas odgurnut
i sad bi smatrao da je poštenje vrlina.
Idem. Sve mi je jasno. I da trava mrtvi miris širi…
I da grom gađa pošteno… I da laž i slučajnost na gozbi…
Idem. Sad mi je sve jasno. I da se dobro ne gleda, ne primećuje
i lako zaboravlja, a zlo pamti.
I da podlaci ti čine zlo, pretvarajući se da ti prave uslugu, pa očekuju zahvalnost.
Ako im ogorčen, nepažnjom uzvratiš, znaju i da se uvrede.
Sedam na klupu. Seljanka grabulja seno. Mirisi, izgrebani plaču...
Sećanja na prokockanu prošlost. Sad nije vreme za romantiku.
Sad me pogledi prže, želeći da me zagreju.
Sad me sputanog drže i iza leđa mi se smeju,
misleći da sam budala,
a ja samo sedim i gledam i sve mi je jasno.
Naročito, da im ništa ne mogu!
© Ljubodrag Obradović
CHIAREZZA
Cammino per i campi falciati, falciato anche io dalla vita.
Sono il vento, sbriciolato dagli alberi rovesciati.
Sono una formica, e la zattera mi porta con la mano altrui,
verso i regni degli orrori sconosciuti.
Sono quasi pazzo e stufo degli eventi falsi, nel mondo falso,
dove i vigliacchi leccano i stivali dei vili e se la passano bene.
Dove le oneste spine dorsali sono curve solo quando pregano
ma prendono le pedate e nulla altro.
Sono stufo della vita e il fieno odora cosi bene
e fa le nuove domande.
Il significato? Esiste? La vita ha il fascino? Esistono gli obiettivi?
Spera, spera, anima onesta
Vieni, vantati quando sentirai
che la tua specie e la tua fratellanza passeggiano sorridenti.
Vado. Il fieno profuma. Le guerre, liti, perché?
Per la noia dei potenti?
Vado. Il ragno tesse una tremenda ragnatela, il desiderio cresce per cambiare la situazione.
La vita ha un suo fascino. Obiettivi esistono! Spera, spera uomo onesto.
Ora vado. Anche la chiarezza è per caso. Se non fossi respinto all’ultimo momento
anche ora crederei che l’onesta è la virtù.
Vado. Tutto è chiaro. Anche che l’erba diffonde un odore di morte...
E che il fulmine ha la mira onesta...E che la bugia e casualità alla festa...
Vado. Ora è tutto chiaro. Che il bene non si vede, non si nota
ma si dimentica facilmente e il male si ricorda.
E i vili ti fanno male fingendo di farti favore, si aspettano pure la tua gratitudine.
Se amareggiato distrattamente gli restituisci si offendono.
Mi siedo sulla panchina. La contadina raccoglie il fieno. I graffiati profumi piangono.
I ricordi del passato persi al gioco. Ora non è il momento della romantica.
Ora gli sguardi mi bruciano, intendevano riscaldarmi.
Mi tengono imbavagliato e alle spalle mi deridono
pensando che sono stupido,
mentre io sto solo seduto a guardare e tutto mi è chiaro.
Specialmente che non gli posso fare nulla!
Prevod: Mirjana Dobrila