Violeta Salkica Aleksić i Jelena Djordjević
A NEMA TE
Opet te nema ...
Uzalud pitam lutalice noći gde se tvoje stope kriju
i lažem kad kažem da svejedno mi je,
samo sebe i druge zavaravam ...
Nema te,
ni u mračnim ulicama tudjih tajni,
ti se uvek vešto od mene kriješ,
dok te ja očajnički tražim,
kad teško mi je,
tebe opet,
u inat meni,
nema ...
© Violeta Slkica Aleksić
Ljubodrag Obradović govori o knjizi *NEGDE U MOJOJ PESMI*
pesnikinje Violete Salkice Aleksić...
Jer činjenica je da poezija u sebi ima snagu da one koji u nju veruju i prepuste se njenim čarima, ponese i uznese u jedan bolji, sanjani svet, u kojem je i sam život onaj sanjani i samim tim prihvatljiv!
Ja lično, oduvek sam verovao da je neko pesnik ako napiše samo jednu pravu pesmu! A kada mi je Jelena predložila da pročitam neke od pesama Violete Aleksić i pripremim se za učešće u ovoj promociji, nasumice sam izabrao desetak pesama, iskopirao ih i prepustio se čari isčitavanja i isčekivanja koji će me vetar iz njih poneti. Večeras znam da je Violeta pesnik...
Zašto ti pričam svoju priču?
Hoćeš li zaista razumeti o čemu zborim,
da li ćeš shvatiti kad usporim,
svoj korak na utrci,
ovog sunovrata!?
Ne volim sažaljenja
i ne trebaju mi lažne ruke prijateljstva
na ramenu.
Ništa to ne menja!
To su samo reči rečene,
u vetar uzaluda na kamenu!
U to ime želim da i sve Vas ponese lepota ovog trenutka i dubina koja zrači iz jednostavnih i jasnih stihova i da Violetu nagradite aplauzom da istraje na putu kojim je krenula, a to je put u srce umetnosti, što joj i ja najiskrenije želim! ŽIVELA UMETNOST!!!
Spasoje Ž. Milovanović je izgovorio sledeće stihove
KOLIBA
Dobro veče kolibo, nisi me još zaboravila?!
Ja sam onaj pegavi momčić,
što svojim glasom donesoh novost u tebe.
Ostario sam, već odavno mi niko nije tepao kao detetu,
lutao sam, moja kolibo po mnogim palatama srebra
i nudiše mi velik bogatluk da budem deo njih,
u svakoj bejaše hladno.
Srebro ne ume da greje kao što zna oganj,
na sred unutrašnjosti tvoje,
gde smo svi skupa jeli iz jedne posude.
Pa i ako u tebi, odavno već,
više niko ne kiti prostor sjajem glasova,
često sam sanjao drvene perde gde se ko deran verah.
Stari krevet i kolevka, moja prva radost
i tvoja dobrodošlica mom rodjenju,
hiljade udobnih dušeka nisu mogli zameniti,
meku tvrdoću otomana mog detinjstva ..
Dobro veče kolibo, moj jedini i najdraži dome,
hvala ti što me škripom svojih zardjalih vrata,
primaš u svoja nedra.
Hvala ti što si sačuvala sve ono što mi je značilo.
Vraćam ti se usahao,
od bednog sjaja svog dragog kamenja,
vraćam u zrakastu toplinu prašine tvoje,
što me je čekala verno,
svih ovih godina.
© Violeta Salkica Aleksić
Ljubodrag Obradović
Violeta, Jelena i Svetlana Djurdjević
Violeta Salkica Aleksić i Jelena Djordjević
Za muzički trenutak pobrinuo se Miki Petrović
Violeta Salkica Aleksić i Jelena Djordjević
PLAKAT